Osnovna škola Mate Balote Buje

Novigradsko proljeće. Kada sam došao očekivao sam da će biti kao i prošle godine, zabavno, ispunjujuće, jednom riječju nezaboravno. Naravno, očekivao sam zabavu, neko novo iskustvo i nove događaje, no ono što sam dobio bilo je puno više. Sam dolazak tamo tjerao mi je suze na oči, sjećanja su nabujala te mi je jedino preostalo da zagrlim svaku osobu na koju sam naišao. Promijenio sam radionicu, te sam ove godine pohađao slikarsko scenografsku. Ne žalim za promjenom jer sam mnogo toga naučio te sam stekao razna nova iskustva. Radionice su bile zabavne, tjedan dana uživanja u onome što voliš zaista te usreći. Iako su radionice bitne i zabavne, prava stvar se događala izvan vrata škole. Prijateljstva što sam ih tamo stekao, ljudi koje sam upoznao, svaki zagrljaj i poljubac, oni nisu ostali na Novigradskom proljeću već u meni. Svaki događaj tamo je nezaboravljiv. I tek sada kada pišem ove riječi i prisjećam se svih trenutaka koji su se dogodili u tom prelijepom gradu shvaćam ljepotu tih tjedan dana. Shvaćam značenje prijateljstva koje sam stekao, shvaćam koliko treba cijeniti tih tjedan dana, tu priliku da istinski živimo u sreći i zabavi, da se izrazimo na načine koje mi volimo i želimo, za mene slikanje, za neke glazba, za druge gluma itd. Zahvalan sam školi što mi je omogućila da pobjegnem od stvarnosti na sedam dana, zahvalan sam nastavnici što je u meni pronašla, tu iskru, umjetničku iskru koja nas tamo svih spaja. Jer koliko se god razlikovali tamo mi smo svi jedno, svi se volimo, svi se prihvaćamo jer svi smo na kraju isti. Svi smo tamo iz istoga razloga, da bi se zabavili, da bi se družili da bi pokazali razne vrste umjetnosti, svi smo mi tamo da bi pobjegli iz svijeta škole, roditelja, obaveza, rutine i kolotečine, da bi smo pobjegli u jedno mjesto gdje sreća nikada ne prestaje, mjesto koje iz naših srca nikada neće nestati, mjesto koje nikada nećemo zaboraviti. Svi ljudi što sam ih upoznao, svaki zagrljaj koji me stisnuo, svaki poljubac što sam dobio te svako prijateljstvo što sam sklopio takvu sreću čine, no u isto vrijeme tjeraju mene, jer oni su nezaboravni, a baš ti nezaboravni trenuci naš život čine ljepšim. Svi se mi žalimo što je Novigradsko proljeće tako kratko trajalo, što svi ti trenuci tako kratko traju, no da su duže trajali onda ne bi bili toliko posebni i nezaboravni. Možda je Novigradsko proljeće prošlo, ali mi smo i dalje prijatelji, i dalje se poznajemo i volimo. Dočekati ćemo sljedeću godinu, čuti ćemo se mi, bilo to preko društvenih mreža, poruka ili onih nostalgičnih poziva u 4 ujutro. Možda se i vidimo, jer biti će tu i posjeta, do Poreča i Novigrada a možda i do daljnjih dijelova Lijepe naše kao sto su Gunja, Samobor, Dubrovnik itd. Bilo kako bilo, koliko god se sada teško osjećali, nostalgični i depresivni, koliko god sada tužni bili, sjetimo se da sva ta sjetnost i tuga proizlaze iz nečega predivnog i sretnog, a to je Novigradsko proljeće. Kada nađemo sreću u tuzi onda će nam biti lakše, onda ćemo preživjeti, jer ćemo shvatiti da ćemo se još jednom vidjeti i da ćemo u srcu jedni drugima ostati, kao što će i Novigrad, i svaki prelijepi događaji u tom gradu u kojem se vatra sreće nikada neće ugasiti.